Goranovci
Na
Goranovom proljeću, natjecanju pjesnika srednjoškolaca, sudjelovali smo četiri
puta i svaki smo put osvojili jednu od triju nagrada. Mentorica svim pjesnicima
pobjednicima bila je Marica Butina.
1999.
– Mario Leko – 1. nagrada
DOM
Ti
si bila jesen;
dok
slažem u ormar svoje džempere,
mislim
na tvoj mir
što
se razasuo parkovima
i
pucketa pod mojim čizmama.
Ti
si bila miris tek ispečenog kolača;
dok
živim sa samim sobom,
konačno
sam našao dom,
kockaste
stolnjake,
zdjelu
za naranče
i
u šalici topli kakao.
Ti
si bila moj dom, a sad si moj stanar;
dok
sjedim uz prozor,
mislim
na tvoj mir
što
putuje negdje s oblacima
iako
spava na mojim jastucima.
SMETLAR
Nekad
pomislim da si
upravo
ti pod zidnim tapetima.
Baš
nas je sad obojao u plavo
prije
nego što umoči kist
u
sipino crnilo.
Nekad
dođeš, pa otiđeš
s
ostalim smećem,
sve
to ovisi o redovitosti smetlara.
Nekad
pomislim da si
upravo
ti pod podnim parketima.
Umoči
svoj kist u crnilo
i
ja ću umočiti svoje lice.
Smetlaru,
crknuo
mi je zlatni sat,
izbušili
moljci najdraži šal,
a
bacit ću i ovu pokvarenu salamu,
već
mi je stoljećima u hladnjaku.
Smetlaru,
što
prije uzmi moje vreće,
zaudaraju.
Bar
smetlari ne biraju.
NITKO
NE SMIJE ZNATI
Stao
sam
i
zatekao u sebi neprijatelja.
Zatvorio
sam ta vrata pri izlasku
i
krenuo niz onu istu ulicu
s
istim usnulim mislima.
Zatekao
sam se
s
tuđim rukama, tuđim kretnjama
na
uglu sa žmirkajućom svjetiljkom
sjedeći
na cesti,
držeći
komade razbijenog ogledala.
Zatvorio
sam ta vrata pri izlasku
i
krenuo niz istu ulicu
gledajući
se na izlozima:
jesam
li ja zaista ja!?
Možda
sam se samo sklonio od kiše,
možda
me dotukla voda u cipelama.
Ali
krenuo sam, opet, niz ulicu,
zatvorio
ta vrata pri izlasku
jer
ne
želim živjeti gdje slabosti
stanuju.
JASTUK
Svojim
dlanom umiri ove trzaje.
Svojim
licem ispuni ove udubine.
Uroni
u mene.
Daj
mi samo svoj san
jedne
večeri kad zaspiš umoran
i
više te neću buditi ranim jutrima
gorkom
kavom -
sakupit
ću tvoje obrise
i
sam otići u javu.
NAPLAVINE
Ostadoh
među tvojim
kamenčićima
ma
koliko sam stremio
k
nekim drugim obalama.
Otjeraše
me ostaci
jednoga
brodoloma;
ja
ne bijah dobar mornar,
ni
ti mirno more.
ZAKASNJELI
POSJET
Tješio
me
lijep
pogled iz tvoje sobe,
zeleno
dvorište,
ponekad
smijeh djece.
Nikako
nisam mogao ispuniti
tvoju
osamljenost
mirisom
svježih naranči,
pričama
o danu kad ćeš izaći.
Oblaci
su bili
pretrudni
od ljudskih duša.
Čvrsto
bih stisnuo tvoju ruku –
jedino
što je još živjelo
bile
su moje suze.
Nekad
bi mi se čak učinilo
kako
je tvoj krevet prazan;
prestrašen
bih prišao bliže:
to
si samo poprimila boju plahti;
uznemiravala
me ta tišina.
Što
je gore:
zaboraviti
na nekoga tko te čeka
ili
doći
onda
kad ga više nema?
GRIJANJE
NA PLIN
Nekad
mi zatreba kaput
poslijepodne
kad
se sunce konačno
uguši
ispod leda.
Stan
zna biti tako hladan
i
miran
bez
njih,
bez
mene.
Gledaj
naprijed.
Više
to nisu
ona
bježanja
kad
se na pola nigdje
ipak
osvrneš.
Djetinjarija.
Na
kraju ostaje tvoje djetinjstvo
i
led se topi na najčudnijim mjestima;
od
dana kad su počele venuti
umjetne
ruže
više
nisi čuvao stare crteže;
možda
su prašnjave kutije
ipak
prigrlile nešto od istine
gledane
očima djeteta.
Zar
je
dom
samo stan s četiri zida,
a
toplina traje dok ne nestane plina?
ZIMA
Morat
ćete se naviknuti, usne moje,
ići
ususret vjetru
kao
što su se moje ruke
navikle
dirati obline praznine.
Krvarite!
Neću
prijeći preko vas prstom;
prestat
ćete jednom
kao
što su moji dlanovi
prestali
pucati poput kore
prepečenih
kestena.
Morat
ćete se naviknuti
na
ove promjene
(i
zmija iz godine u godinu
sve
lakše sa sebe ljušti svoju kožu)
kao
što se dijete navikne padati
jer
uči hodati.
Deset
boca mlijeka
poslaganih
u krug –
sve
iste veličine,
na
istoj temperaturi,
sve
onako cool.
Prvo
su se dva
malo
zbližila
dok
je razmak
između
sljedećih dvaju
postajao
sve očitiji.
Onda
se jedan
našao
u sredini,
a
drugi sasvim izvan
kruga.
Još
je svima bio čep
na
mjestu,
no
kad je jedan počeo
kipjeti,
odmah
je onaj nasuprot njemu
počeo
mijenjati boju
(od
tog dana zvat će se žuti).
Sad
su neke boce
bile
otvorene,
neke
zatvorene,
negdje
je već bilo prolivenog
mlijeka,
negdje
ih je bilo po dvoje,
negdje
po troje,
ali
to nikako više nije bio
krug!
Onda
je ovaj ovome prebacio
kako
mu je istekao
rok
trajanja –
boca
se razbila.
Trgovac
je samo rekao
kako
mu je to zadnja cigareta
i
rasprava je bila gotova.
Srećom,
ostao sam u ambalaži.
NOĆ
JE RASPISALA
NATJEČAJ
Je
li svjetlo u autobusu
razlog
zbog kojega ostajem
iako
vidim da je prazan?
Šećem
li se ulicama
kojima
prolaze ljudi smijući se
svojim
šalama?
Kotrljam
nogom
grlo
pivske boce.
"Noć
traži najmaštovitijega!"
Mjesec
se napio već oko sedam.
Vjerojatno
se snima neki veliki film
jer
noćas je grad pun glumaca.
Jedan
mi visi o vratu -
meni
čita moju ulogu.
Rez!
Iz
kojeg razloga
sjedim
u punom autobusu
gledajući
puste ceste?
Vozač
mi priča o neispravnosti
pošiljki;
malo
se zanio,
ali
se nisam uvrijedio.
Kamo
ovo vozi?
Tko
pita!
glavno
da vozi,
da
je akcija.
Hoće
li tko povjerovati
kako
ja uistinu imam odredište
gdje bih
trebao sići?
Kao da je to važno.
2000.
– Daša Vrdoljak – 3. nagrada
KESTEN
Ja
sam tebi kesten mladi
ne
vidiš kako mi je rasti
oštru
formu tek gradim -
poslije
ću među ljude pasti.
Ti
me možda nećeš vidjeti
ili
ćeš me ulicom kotrljati,
a
možda ću ti se svidjeti,
toplim
rukama jesenju kišu rastrljati.
Tada
ćeš me milovati, glatku ...
kroz
mutnu paru na staklu.
Poslije
ću iz kore pasti -
u
tvojoj šaci prestat će vrijeme,
prestat
ću rasti.
ČEŽNJA
Tamo
me odvedi:
tamo
gdje majke
čiste
smolu iz ušiju
prstima
što ih brišu
o
prljavo rublje
i
očevi pune
prazne
hladnjake
hrčući
i nemajući
nikakve
ljubavnice;
jer
baš želim vidjeti
kakva
je voda života
što
je piju ili pljuckaju
moja
braća i sestre;
jer
baš moram čuti
glasni
smijeh djevojaka
koje
mirišu na salamu,
vrckavi
smijeh djevojaka
koje
mirišu na hašiš,
tihi
smijeh djevojaka
koje
uopće ne mirišu.
Odvedi
me i ja ću ostati;
ali
dođem li - htjet ću otići.
doleti do ušiju.
Pomislih: Ti si,
dolaziš.
Ali
raspline se zvuk;
sipiti stade vojska malih ratnika
na
moje misli,
kopita galopirajućih konja njihovih
ostaviše mi razrovanu zemlju
da plačljiva zjapi
urušena, razasuta.
A konjanici utonuše
u maglu duž mog ramena,
rasplinuše se nestvarni da uđu mi u uho,
u špilju što pripremila se da ih zakloni...
ALERGIJA
Prsti
sad šute –
osluhne koža još vrela od rana,
odahne pustivši mlaki krvavi dah
nek
upiju ga čestice tkanine.
Ispod
površinske mrlje – potkožna bol.
Tek
u dubokom kaosu vlakana
krv
priča plahtama kako prsti govore;
krv što hladna
je dok pričaju,
što vruća je kad
zašute.
AMOR I
PSIHA
U
opijumskom bunilu
stavio
je teški veo
na kip Amora i
Psihe,
tukao
šakama,
gurao
koljenima
da ujutro
mamuran
osjeti bol
istine,
da osjeti kako je
doista krv
ono što nosi ispod
kože.
Ali
jednom kad ga otrijezni
obično danje
svjetlo,
kad veo lagan,
istrunuo
sklizne mu niz drhtave
ruke
otkrit
će se anđelova krila;
i samo ako ga pusti
poletjeti
onom
prostranošću
unutar šćućurenog sebe
-
sagnut
će nebo svoje k zemlji
da ljubi
je.
VODENA SMRT
Istjeraj
čestice vakuuma
žilama ove raspucane
zemlje,
vodena smrti;
položi
ruke na ramena
ovog
sasušenog tijela
i
ne daj licu da se smežura;
ušutkaj
suho lišće što šuška
da
uvenut će sve.
Daj
mi samo kap vremena
da
rastvorim svoj cvijet i pogledam sunce –
tako
oprostim svom ubojici
prije
nego me sprži.
Pomozi mom
oprostu
da popne se gore po
ljubav njegovu.
2002.
– Nina Rinčić – 1. nagrada